Hoće li Poljska postati predvodnica država koje žele zaustaviti ilegalnu imigraciju u EU?
Tjedan uoči paralamentarnih izbora u Poljskoj, pitanje ilegalne imigracije počinje polako, ali sigurno postajati pitanje broj jedan predizborne kampanje.
Prošlotjedna zbivanja u institucijama Europske Unije, kao i kaos na migrantskim rutama diljem cijele Europe doprinijeli su tome.
Prošlu srijedu u Bruxellesu je na razini veleposlanika država članica pri Europskoj Uniji usvojena posljednja točka Europskog pakta o migracijama. Pakt sadrži i relokaciju migranata iz onih država koje su preopterećene njihovim brojem u druge države. Nešto se slično pokušalo realizirati i 2015., ali tada je to zaustavljeno protivljenjem Poljske i Mađarske. Sada su Nijemci vratili tu temu na dnevni red, ali je sada na ministarskoj razini gdje više nije potrebna jednoglasnost, nego kvalificirana većina.
Na glasanju u srijedu Poljska i Mađarska bile su protiv. Suzdržane su bile Češka, Slovačka i Austrija. Pakt je usvojen i sada ide prema Europskom parlamentu, gdje će vjerojatno doživjeti dodatne prijedloge koji će ići prema permisivnosti u sustavu zbrinjavanja migranata.
U međuvremenu je u Granadi održan neformalni summit Europskog vijeća, gdje je iz zajedničke deklaracije na inzistiranje Poljske i Mađarske izbačen zaključak o migraciji.
U moralnom smislu, to ima neki značaj. U političkom, nažalost, baš i ne. Poljska i Mađarska imaju prilično ograničen manevarski prostor kada je u pitanju izbjegavanje prisilnog preseljenja migranata. Riječ je o sustavu koji je duboko nepravedan i kojim Njemačka želi podijeliti teret posljedica svoje pogrešne migracijske politike i to s onim državama koje su je na tu pogrešnost upozoravali. Kako je to nedavno ovdje primijetio predsjednik Andrzej Duda, sustav je apsurdan, jer podrazumijeva da će neki migranti iz bogatih država poput Njemačke i Francuske dragovoljno prijeći u one siromašnije.
“Što trebamo, napraviti sabirne logore za te ljude?”, ukazao je Duda na apsurd cijele ideje.
Sustav je nazvan sustavom “obvezne solidarnosti”, što je termin koji nije bez stanovitog paradoksa. Država koja ne bude željela primiti migrante, moći će umjesto toga platiti oko 20.000 eura za svakog migranta kojeg nije primila. Obvezna solidarnost, doista. Ovdje u Poljskoj netko je izračunao: Život imigranta iz Afrike ili Bliskog istoka vrijedi deset puta više nego život izbjeglice iz Ukrajine. Deset puta manje novaca za svakog čovjeka, naime, dala je EU pomoći Poljskoj u zbrinjavanju izbjeglica iz Ukrajine.
Tu će sada ključno značenje imati referendum koji će se održati idući tjedan zajedno s parlamentarnim izborima. Pisao sam već o njemu, Poljaci će odgovarati na četiri referendumska pitanja, a među njima i na ovo:
“Jeste li za primanje tisuća ilegalnih imigranata iz Afrike i s Bliskog Istoka, u skladu sa sustavom prisilne relokacije koji nameće europska birokracija?”
Ako Poljaci odgovore s NE, i ako odaziv na referendum pređe 50 posto birača (a ankete govore da će tako biti i u prvom i u drugom slučaju), onda će poljska vlada imati na raspolaganju jak adut u (novom) konfliktu s Bruxellesom.
Ključno pitanje jest hoće li se Poljskoj još netko pridružiti u ovoj borbi za uspostavljanje reda u sustavu migracija, gdje od 2015. vlada kaos, zahvaljući politici Angele Merkel.
Jedini koji to za sada čine jesu Mađari, s kojima su se Poljaci razišli po pitanju Ukrajine, ali sada su se opet našli na jednako važnom pitanju. S dosta pozornosti ovdje prati se situacija u Hrvatskoj i tamošnje raspoloženje po pitanju migracije. Konzervativnoj javnosti nisu promakli tekstovi Ivice Šole, kao i sve odlučnije suprotstavljanje konzervativne oporbe popustljivosti prema ilegalnoj migraciji. Varšava zna da joj trebaju dodatni saveznici, a to bi mogle biti upravo one države koje poput njih leže na migrantskim rutama, a neke od njih su na samoj granici Schengena.
Inače, dao sam nedavno izjavu za tekst novinara Večernjeg lista Dine Brumeca o navodnoj “aferi s vizama” u poljskom ministarstvu vanjskih poslova.
Gazeta Wyborcza, novina bliska poljskoj oporbi, objavila je priču o tome, navodeći anonimne izvore koji tvrde da u ministarstvu vanjskih poslova postoji kriminalistička mreža koja je prodavala radne vize za Poljsku osobama iz afričkih i azijskih država. GW je napisala kako je sustav odgovoran za izdavanje čak 250.000 viza imigrantima iz muslimanskih država u periodu od 2021. do 2023.
Nakon Wyborcze, sličnu je vijest prenijelo nekoliko medija, a kampanja oprobe počela je graditi na spotovim u kojima se PiS optužuje za ubacivanje “ilegalne imigracije”, i tako ugrožili sigurnost Poljaka.
Uskoro se, međutim, pokazalo kako je priča prenapuhana i to do tih razmjera koji je čine potpuno apsurdnom. Da, u nekim konzularnim predstavništvima otkrivene su manipulacije s izdavanjem viza. Ta istraga, međutim, traje već dulje vrijeme, provodi se Središnji ured za borbu protiv korupcije (CBA). Nije riječ o stotinama tisuća slučajeva nego o njih 268, uhićeno je sedmero ljudi, svi na administrativnim, ne na političkim dužnostima. Zamjenik ministra vanjskih poslova Piotr Wawrzyk, koji je bio nadležan za konzularne odjele, dao je ostavku, ali isključivo zbog političke odgovornosti.
Iako je u jednom trenutku izgledalo kao da PO ima game changer, to se pokazalo potpuno pogrešnim. Čak je i portal Okopress, poljska verzija Faktografa, dakle lijevo liberalni “fact-checker” objavio tekst u kojemu je kritizirao napise o navodnoj aferi i prokazao ih kao poptuno neutemeljene.
Unatoč tome, oporba ne odustaje od toga narativa. Imajući u vidu da po pitanju imigracije nema ništa za ponuditi osim slijeđenja direktiva iz Bruxellesa (što Poljaci, pokazuju sve ankete, jednostavno ne žele), niti nemaju puno izbora.
Čak su uspjeli progurati taj narativ u Europski parlament gdje se raspravljalo o navodnoj aferi. Nije to polučilo nikakav politički učinak, ali je pokazalo zabrinjavajuću tendenciju korištenja Europarlamenta kao oruđa u stranačkoj predizbornoj borbi. Čak su neki lijevi eurozastupnici s govornice rekli kako se osjećaju “neugodno” jer rasprava intervenira u predizbornu kampanju u Poljskoj, iako je Europarlamentu to zabranjeno činiti.