Kada Poljakinja gleda na Hrvatsku očima Jugoslavena - o knjizi "Fjaka"

Moja recenzija jedne nepoštene i neistinite poljske knjige o Hrvatskoj

Foto: Promo

Prije par mjeseci, žena me informirala kako je u Poljskoj objavljena nova knjiga o Hrvatskoj.

Knjiga se zove “Fjaka. Sezona u Hrvatskoj” i napisala ju je Aleksandra Wojtaszek, predavačica na Institutu slavenske filologije Jagielonskog sveučilišta u Krakovu.

Wojtaszek je, ako sam dobro razumio, provela nekoliko godina u Hrvatskoj i bila je stipendist na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Knjiga je nastala kao rezultat njezina boravka u Hrvatskoj i putovanja po Lijepoj Našoj. Također i, kako i sama piše u knjizi, pijanki s jaranima s Filozofskog i ekipe iz sličnih krugova. Knjigu je objavila izdavačka kuća Wydawnictwo Czarne, koju vodi književnik Andrzej Stasiuk i njegova žena, i koja često objavljuje reportaže o srednjoeuropskim državama. Nisam čitao te reportaže (neke druga njihova izdanja jesam - primjerice prijevode odličnih autobigrafija Kim Gordon i Johnnyja Casha), ali su me već upozoravali da su pisane u stilu - kako poljski lijevi salon vidi postkomunističku Europu. Ništa zabavno, dakle.

Žena je naručila knjigu i započela čitanje. Nakon par dana pitao sam je kakva je.

“Nemoj je čitati, samo ćeš se naživcirati”, rekla mi je.

Naravno, to me je još dodatno motiviralo da je čitam.

Već i prvi pogled na bibliografiju nanio mi je bol. Dežulović, Tomić, Pavičić, sin i otac Goldsteinovi, Dejan Jović…

Mislio sam “Ok, možda je to dobro napisano, možda je to samo jedna strana priče…”.

Ne, to je bila cijela priča.

Knjiga je zbirka svih ojkofobičnih tezi hrvatske postjugoslovenske intelektualne scene, provučenih kroz percepciju mlade, znatiželjne i očito Hrvatskom opčinjene poljske ljevičarke, koja je sve to prihvaćala bez ikakve potrebe za provjerom.

Neke stranice bilo je doista teško čitati. Jednostavno, iz njih je izbijala perfidna intelektualna i emocionalna netrpeljivost prema hrvatskoj državi. Pravi problem, ipak, nastaje kada ta netrpeljivost rađa nekim ozbiljnim propustima u knjizi.

Očekivao sam da će barem poglavlje o pop kulturi biti zanimljivije (ipak se od mlađe osobe očekuje rafiniranije pisanje o tim temama), ali i ono je bilo zasićeno općim mjestima postjugoslavenskog diskursa. Dakle, površno i dosadno. Jedini moment koji me oduševio bio je kada je pravilno definirala Nju primitivs kao odmak od zapadnih kulturnih obrazaca i inzistiranje na lokalnome kao autentičnom, ali čini mi se da to nije progovorilo njezino slušalačko iskustvo, nego joj je to netko objasnio na pijanci u Limbu ili Krivom putu.

Ali, ne krivim ni za što Aleksandru. Ona je iskrena, vjerojatno dobronamjerna i prilično sposobna djevojka (polszcyzna joj je dobra) koja radi najbolje što može. Krivim nas Hrvate koji nismo sposobni strancima ponuditi ništa osim ojkofobije i prijezira prema vlastitoj domovini.

Sami smo si krivi.

Mladi s poljskih slavistika dolaze na FFZG, tamo nalaze postjugoslavensku misao (također na katedri polonistike), upoznaju poloniju (poljsku dijasporu) u Hrvatskoj koja je također lijevo-liberalna i tu je krug zatvoren.

I što očekivati nego da ljudi poput Dežulovića postanu autoriteti za takve?

Sami smo si krivi.

Napisao sam recenziju te knjige za portal za koji radim. Ovo je hrvatska verzija. Malo je dulja. Ali, izdržite nekako.

_______________

_______________

Kada prosječan Hrvat uzima u ruke knjigu „Fjaka. Sezona u Hrvatskoj“ slavenskog filologa iz Krakova Aleksandre Wojtaszek i pogleda na njezinu naslovnicu, osjeća stanovitu zbunjenost.

Zbunjenost je izazvana neskladom između naslova ove knjige-reportaže o Hrvatskoj i fotografije na njoj.

Riječ „fjaka“, naime, označava jedan psihološki fenomen tipičan za Dalmaciju, primorski dio Hrvatske. Riječ je o osjećaju ugodne lijenosti kod Dalmatinaca, izazvanog suncem i harmoničnom melankolijom Jadrana. Neka vrsta naše verzije „sieste“, jako važna za razumijevanje mentalnosti toga dijela Hrvatske.

Fotografija na naslovnici, međutim, nimalo ne odgovara uz tu riječ. Umjesto fotografije nekog jadranskog pejzaža koji bi bio dobra ilustracija naslovu, imamo prizor kupea lokalnog vlaka koji vozi radničku klasu kroz pomalo turoban gradski pejzaž Zagreba, hrvatskog glavnog grada smještenog u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Kažem, za prosječnog Hrvata to je prilično zbunjujući koncept - miješanje dalmatinskog mentaliteta i prizora iz hrvatske prijestolnice.

Kada taj zbunjeni Hrvat, međutim, počne čitati knjigu Wojtaszek, neke stvari će mu postati jasnije. Niti autorici niti njezinim urednicima vjerojatno nije odgovoralo staviti na naslovnicu neki predivni motiv Jadranskog mora. A nije im odgovoralo jer bi ta lijepa fotografija bila u neskladu sa sadržajem knjige. Taj sadržaj, naime Hrvatsku i njezine ljude prikazuje u duhu fotografije s naslovnice. U knjizi Wojtaszek Hrvatska doista izgleda kao neki sivi kupe koji vozi kroz jednako sivi pejzaž, ispunjen pomalo tužnim osobama kojima očito nije jasno gdje zapravo idu.

Aleksandra Wojtaszek, tu nema sumnje, jest zaljubljena u Hrvatsku. To je dobra vijest, jer duboko vjerujem da dobra reportaža o nekoj zemlji ne može biti napisana ako se tu zemlju ne voli.

Loša vijest, međutim, jest da je ta zaljubljenost Wojtaszek u moju domovinu bliža tinejdžerskoj opsesiji nego zreloj i konstruktivnoj ljubavi. Kao i kod svake opsesije, i u ovoj o kojoj govorimo, često se miješaju pozitivni i negativni osjećaji. Kao i kod svake opsesije, to može biti naporno. Kako za onoga tko je opsjednut, tako i za objekt opsesije. Jako naporno.

Knjiga „Fjaka“ nastala je, ako sam dobro razumio jer autor o tome ne piše jasno, kao rezultat njezinog studijskog boravka u Hrvatskoj.

Wojtaszek na kraju knjige opisuje kako osjeti radost svaki put kada vlakom iz Krakova prelazi granicu Hrvatske i vozi se dalje prema Zagrebu. Sudeći po sadržaju knjige, ta radost za nju traje otprilike dok ona ne izađe iz toga vlaka i započne Hrvatsku doživljavati izbliza, a ne kroz prozor kupea. Tada, sve što ostaje jesu političke i društvene „sjene“ (to je naslov jednog poglavlja knjige) koje padaju na lijepe hrvatske pejzaže i koje su, zapravo, jedina prava tema „Fjake“. Te „sjene“ koje ona vidi su za nju, među ostalim, siromašni dijelovi Hrvatske, Dalmacija koja intelektualno propada jer je oslonjena samo na turziam, ljudi iz Dalmacije koje ne zanima ništa osim brze zarade na turistima, naša ratna prošlost, naša navodna mržnja prema Srbima i, manje više, svim ostalim narodima i još mnoge druge.

Ali, mislim da je za Wojtaszek najveća „sjena“ nad Hrvatskom činjenica da smo jednog trenutka u svojoj povijesti zaželjeli biti slobodni i tako razbili tu Jugoslaviju, to „pravednije i bolje društvo“ kako filologinja iz Krakova u jednom trenutku opisuje komunističku diktaturu.

To nam Aleksandra nikako ne može oprostiti, bez obzira koliko smo joj dragi zbog drugih stvari.

I sve to zajedno povoduje da je cijela njezina knjiga napisana u tonu čudne kombinacije istodobne privrženosti prema Hrvatskoj i osjećaja intelektualne, (da ne kažem kulturološke) nadmoćnosti u odnosu na nju i njezine ljude. Nije ta kombinacija neko veliko iznenađenje. Susretao sam je često kod stranaca koji pišu o nama. Međutim, oni su uglavnom dolazili s tog dalekog i stranog „zapada“, a ne iz Poljske, zemlje koja nam je bliska na dosta načina.

U književnom smislu, glavna mana ove reportaže jest da je ona u stvaranju slike o Hrvatskoj oslonjena na jedan svjetonazorski i ideološki vrlo ograničen krug izvora. To je svakom Hrvatu jasno kada pročita bibilografiju knjige.

Navest ću par primjera.

Wojtaszek u knjizi postkomunističke povjesničare Slavku Goldsteina i njegovog sina Ivu opisuje kao „ugledne“. Veći dio hrvatske historiografske scene takvim ih ne smatra, nego ih tretira kao ideologizirane i bliske lijevoj političkoj opciji (Ivo Goldstein je u vrijeme vladavine postkomunista bio veleposlanik u Francuskoj, i tada je na svom radnom stolu držao kip diktatora Tita).

Wojtaszek koristi citate iz knjige „Ante Pavelić“ Šime Belana, iako ozbiljni povjesničari tu knjigu smatraju komunističkom propagandom.

Kao politološki autoritet navodi Dejana Jovića i opisuje ga kao „hrvatskog znanstvenika“ iako je ovaj po narodnosti Srbin, po ideologiji sorosevac, a po političkom opredjeljenju Jugoslaven. Riječ je o čovjeku koji kao znanstvenik osporava važnost hrvatskog referenduma o neovisnosti i tvrdi da se on dogodio pod pritiskom onih koji su željeli slobodnu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju. Podsjećam, referendum se dogodio 1991. u vrijeme kada je Hrvatska još bila dijelom komunističke Jugoslavije. Kako je u uvjetima još uvijek moćnog komunističkog režima, koji je tada imao svoje ljude i u medijima i u službama sigurnosti, zagovornicima neovisnosti uspjelo stvoriti pritisak na birače, to ostaje politološka, da ne kažem logička enigma.

Kada je u pitanju slika Hrvatske, dakle, to su znanstveni autoriteti za Wojtaszek. A tko su za nju publicistički autoriteti?

Ona u jednom trenutku piše kako je najvažniji hrvatski medij „Novosti”. To je tjednik koji izdaje kulturno društvo srpske nacionalne manjine (koje se financira iz državnog proračuna) i koje iz lijeve postjugoslavenske i postkomunističke perspektive piše o hrvatskoj državi, uglavnom vrijeđajući nju i Katoličku Crkvu. Neka vrsta malo uljuđenijeg Urbanowog „Nie” (NAPOMENA ZA HRVATE: satrički list koji je uređivao nedavno preminili komunistički propagandist Jerzy Urban, ali objavljivan nakon pada komunizma) koji plaćaju hrvatski porezni obveznici. Oni isti koji, kako Wojtaszek tvrdi, „mrze Srbe” (o tome ćemo još kasnije).

Ona se u knjizi s odobravanjem poziva na publiciste poput Borisa Dežulovića, Antu Tomića, Viktora Ivančića i Juricu Pavičića. Riječ je o novinarima koje krasi velika doza ojkofobije i temeljna misao da je Hrvatska, zapravo, jedna prilično slučajna i nepotrebna tvorevina kojoj treba lijeva, postjugoslavenska revolucija. Ove apologete hrvatske pedagogike stida, Wojateszek neumorno citira, koristeći njihove misli kako bi pojačala svoje opservacije o Hrvatskoj.

Kada prelazimo u područje književnosti, i tu se krećemo u ovim okvirima. Citiraju se autori poput Miljenka Jergovića, Dubravke Ugrešić i Vedrane Rudan. Autori koji su svoju poetiku, u manjoj ili većoj mjeri (Jergović, inače nadaren književik, ipak u manjoj), izgradili na sličnim konceptima.

I tako dalje.

I u čemu je problem, reći će neko?

Zašto osporavati pravo Wojtaszek da iz lijeve, „progresivne”, pa ako treba i postjugoslavenske perspektive opiše Hrvatsku za publiku koju drugačiji pogled niti ne zanima? Zašto misliti da bi ta vrsta poljske publike, koju ne zanima ideja nacionalne slobode i smatra je prevladanom, mogla imati interes za drugačiji pogled na Hrvatsku, onaj koji će malo dublje zagledati u tragediju rata bivše Jugoslavije i njezinim posljedicama, a ne stati na tezi o „nacionalističkom ludilu” (termin koji Wojtaszek koristi redovito kada govori o našem ratu za neovisnost).

„Što si drugo očekivao od Wydawnictwo Czarne?”, rekao mi je jedan poljski prijatelj kada sam se požalio na knjigu.

Doista, što sam očekivao? Zašto bi poljska salonska ljevica koja piše i čita te knjige morala u ovom slučaju pokazati nešto drugo od uobičajenog kompleksa superiornosti s kojim gleda na Srednju Europu, samo zato što je Hrvatska u pitanju? Pa na jednak način, kako sam čuo, tretiraju Slovačku, Češku, Mađarsku...

Pa, napisat ću što sam očekivao. Očekivao sam da kada netko piše s velikim ambicijama o mojoj domovini (a Wojtaszek takve ambicije ima) ne koristi poluistine, nepotpune informacije i – oprostite - laži.

Aleksandra Wojtaszek dovoljno je pametna kako bi znala da njezina opijanja s ljevičarskim prijateljima iz Hrvatske (koje sama spominje) i čitanje knjiga koje su joj oni preporučili, nisu dovoljna da bi napisala dobru reportažu. Zato je krenula u obilazak mjesta koje u knjizi opisuje.

Međutim, tu imamo mali problem. Gdje god da se pojavi, Wojtaszek uvijek ima sugovornike koji potvrđuju unaprijed njezine teze o Hrvatskoj.

Mala iznimka je posjet Vukovaru. Za one koji ne znaju, riječ je o gradu koji su u našem ratu za neovisnost Srbi opkolili i tri mjeseca granatirali bez prestanka. Kada su naposljetku ušli u njega, grad je izgledao kao Varšava 1944., vojni zarobljenici i muški civili bili su pobijeni, a neki poslani u Srbiju, nakon čega im se gubi svaki trag.

Wojtaszek dolazi, dakle, u taj grad, pri čemu piše o njemu s mješavinom sarkazma i nezainteresiranosti. Opisuje razgovor s jednim braniteljom i potom piše kako se u jednom trenutku „isključuje“. Prestaje slušati čovjeka, a s njom je primoran to učiniti i čitatelj.

Kada razgovara s jednom djevojkom kojoj je otac nestao nakon pada Vukovara (20 godina kasnije pronađeno je njegovo tijelo), a prijateljici su majku Srbi silovali pred njezinim očima, Wojtaszek to prenese, ali odmah u komentaru dodaje kako je „skeptična“ prema takvim svjedočanstvima. I da bi „uravnotežila“ priču, spominje slučajeve Aleksandre Zec i Josipa Reihla Keihra, ta opća mjesta svih onih koji žele izjednačiti krivnju u, je li, „nacionalističkim ludilu“.

Ovdje treba objasniti.

Zec je srpska djevojčica koju su pripadnici hrvatske vojskr, zajedno s njezinom obitelji, ubili u Zagrebu 1991. Ubojice zbog proceduralnih pogrešaka nisu odgovarali, ali su kasnije zatvoreni zbog drugih zločina. Motivi ubojstva obitelji Zec ostali su nejasni i mnogi tvrde da je riječ o zločinu iz interesa.

Josip Reihl Keihr bio je načelnik hrvatske policije u ratnom Osijeku. Zagovarao je mirno rješenje između Hrvata i Srba. Njega i njegove suradnike ubio je hrvatski policajac na barikadi (tvrdio je kako nisu stali kada je to tražio). Neki su tvrdili kako je ubojstvi bilo naručeno od nekih političkih moćnika.

I jedan i drugi slučaj postali su uobičajeni argument onih koji su željeli relativizirati srpske zločine i rat u Hrvatskoj prikazati kao „nacionalističko ludilo“, kako to Wojtaszek radi.

Jednostavno, čak i kada pokušava dati objektivan prikaz moje domovine, autorica ne može protiv sebe i lekcija koje je naučila na druženjima u zagrebačkim lijevim salonima. Kada piše o prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, priznaje nam da „ne može u njemu vidjeti čovjeka“. Takvih problema nema s likom diktatora Tita, kojega prikazuje kao odvažnog državnika, junaka i velikog zavodnika. Usput rečeno, to poglavlje o Titovim ženama i ljubavnicama doživio sam kao simptom pomalo ljevičarske fascinacije „divljim Balkancima“. Isto kao i oduševljeno, skoro euforično, poglavlje o psovkama na hrvatskom, koje me neugodno podsjetilo kako jadan primitivizam naroda tog dijela Europe biva u Poljskoj doživljavan kao nešto „egzotično“.

Vratimo se priči Wojtaszek o Titu. Tamo, naravno, nema niti spomena zločina njegove vojske nad hrvatskim vojnicima i civilima zarobljenim u Austriji, na Bleiburgu. Tada je, bez ikakvog suđenja, ubijeno više od 60.000 ljudi, na potezu od Austrije do Hrvatske. To je zločin koji je obilježio ulazak Hrvata u komunističku Jugoslaviju - to, podsjetimo na riječi autorice, „bolje i pravednije društvo“.

Kao što ne može „humanizirati“ Tuđmana, Wojtaszek, nažalost, ne može humanizirati niti hrvatske žrtve Bleiburga, a niti te Vukovara. Sasvim je drugačije napisano poglavlje o logoru Slana na otoku Pagu, gdje su ustaše ubijali Srbe i Židove. Ono je puno emocija i respekta, kako i treba pisati o nevinim žrtvama. Ali, o svim nevinim žrtvama.

Cijela ta situacija malo me podsjetila na Barbaru Engelking i njezino naklapanje o metafizičkoj razlici između smrti Židova i smrti Poljaka (NAPOMENA ZA HRVATE: Židovska intelektualka je izjavila kako je smrt za Židove metafizički, a za Poljake biološki fenomen).

Najbolji dijelovi „Fjake“ su oni napisani o osobnim doživljajima autorice. Kada piše o ulicama Zagreba ili Splita, to je toliko dobro da osjetim nostalgiju.

Kada, međutim, uđe na područje političkog ili društvenog, cijela se stvar raspada kao kula od karata. Taj je dio knjige, jednostavno, prepun propusta i pogrešaka.

Kada, recimo, piše o nadbiskupu zagrebačkom, blagoslovljenom Alojziju Stepincu, samo naglašava kako „je njegov mlak stav prema ustašama velika sjena nad njegovim likom). Nema za Wojtaszek baš nikakvog značenja da je čitav niz povjesničara u zadnjih 30 godina dokazao da je Stepinac aktivno pomagao progonjenim Srbima i Židovima, te se javno suprotstavljao Anti Paveliću zbog čega ga je ovaj mrzio. Da ne spominjem kako bi bilo dobro da ispriča priču o bratu Stepinca Miji, kojeg su Nijemci ubili zbog suradnje s partizanima. Nažalost, za takve „nijanse“ nema mjesta u njezinom narativu.

Ili kada na drugom mjestu, pišeći o važnosti nogometa za raspad Jugoslavije, u istu rečenicu stavlja hrvatskog nogometaša Zvonimira Bobana i srpskog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, kao primjere „nacionalističkog“ ponašanja. Staviti znak jednakosti između, s jedne strane, nogometaša koji je 1991. riskirao puno toga napadajući komunističkog policajca koji je tukao navijače i, s druge, vođe srpskih navijača koji je kasnije organizirao parapostrojbe koje su klale Bošnjake i Hrvate – to stvarno treba biti majstor.

Najveću pogrešku, da ne kažem laž, napravila je kada je pisala o Ivanu Šreteru. Šreter je liječnik i političar koji je u komunističkoj Jugoslaviji završio u zatvoru jer je koristio hrvatski jezik. Wojtaszek o tome piše s podsmjehom (što govori da ne zna ništa o jugoslavenskim komunističkim zatvorima) i tvrdi kako su Hrvati od Šretera napravili „mučenika jezika“. Šreter je za mnoge doista mučenik, ali ne zbog te zatvorske kazne, nego zbog činjenice da je kao šef HDZ-a u Pakracu, izabran na prvim demokratskim izborima, bio mirotvorac i činio sve da izbjegne konflikt između Hrvata i Srba. Srbi su ga oteli i ubili. Wojtaszek piše da su ga ubili „jer je bio umiješan u konflikt“. Biti demokratski izabrani predstavnik naroda, dakle, za nju znači biti „umiješan u konflikt“. Odvratni redovi.

Jednako je odvratna i njezina insinuacija da su Hrvati na ružan način iskoristili raketni napad Crnogoraca i Srba na Dubrovnik kako bi promovirali svoju borbu za slobodu.

“Svjetski mediji bili su zasuti fotografijama srušenog Dubrovnika - vjerovalo se kako će na osjetljivu savjest Europe veći dojam imati tzv. kulturocid i uništavanje mjesta gdje se nekada ljetovalo - nego mrtva djeca”.

I što napisati na ovakve tvrdnje? Meni kao Hrvatu dođe da iskoristim neku od onih naših psovki o kojima Aleksandra tako oduševljeno piše, ali ovaj put protiv nje.

A možda smo i mi Hrvati sami sebi krivi. Možda smo sami krivi što nismo imali nekoga bez osjećaja ojkofobije da se podruži s Wojtaszek uz pivo i cigarete, i da joj kaže pravu istinu o tom ratu.

Možda onda ne bi pisala samo o Aleksandri Zec, nego i o 400 djece ubijene u srpskom granatiranju Slavonskog Broda i okolnih sela.

Možda onda ne bi citirala tekst Borisa Dežulovića koji je naslovljen „Jebo Vukovar“, nego bi znala priču o heroju Blagi Zadri, mirnom radniku iz Vukovara koji se preko noći morao pretvoriti u ratnika da bi spasio sebe i svoju obitelj i koji je poginuo to radeći.

Možda bi onda shvatila zašto se Hajduk, nogometni klub iz Splita o kojemu piše, u svojoj povijesti s jednakom odlučnošću bunio protiv njemačkog nacizma, talijanskog fašizma i srpskog imperijalizma. Ne bi se onda čudila kako je moguće da je klub s partizanskom prošlošću podržao neovisnu i slobodnu Hrvatsku.

Možda onda ne bi pisala o hrvatskim braniteljima kao da su oni sami zaratovali protiv sebe, samo da bi kasnije mogli iskoristiti povlastice veterana. Kao da zločinački projekt Slobodana Miloševića Velike Srbije nema ništa s tim (usput rečeno, mislim da on uopće nije niti spomenut u knjizi).

Možda ne bi onda spominjala samo mirotvorstvo Reihla Kiehra, nego i ono Ivana Šretera. Ili bi barem prestala pisati besmislice o njemu.

Možda bi prestala lagati kako je i danas u Hrvatskoj „najveća uvreda nekoga nazvati Srbinom“. Kada sam bio urednik na religijskom portalu u Hrvatskoj, svoga suradnika koji ima srpsko podrijetlo uvijek sam tako zvao u polušali. I to nije bila uvreda. Kao što svoje prijatelje Srbe iz Bosne i Hercegovine s kojima sam odrastao, i dalje nazivam Srbima, a ne Talijanima, Poljacima ili Marsovcima.

Možda bi tada Aleksandra napisala drugačiju knjigu.

A možda i ne.