Milanović i Tusk, dva lica istog postkomunističkog bespravlja

Hrvatski predsjednik i poljski premijer koriste istu metodu rušenja pravnog sustava i demokratskih pravila igre, maskirajući svoju bespravnost u brigu za politički sustav i prikazujući sebe kao mesije

Zoran Milanović i Donald Tusk. Foto: Ured Predsjednika RH/Fratria

Znam da će ovaj naslov mnogima izgledati kao besmislen clickbait.

Kakva zajednička polazišta, pitat će se takvi, mogu imati Zoran Milanović, političko dijete postkomunističke duboke države u Hrvatskoj i Donald Tusk, veliki “europejac” i prototip probriselskog liberalnog političara iz Srednje Europe?

Mislim da imaju puno, puno više zajedničkog nego što se to može na prvi pogled zaključiti.

Prvo što im je zajedničko jest hipertrofirani politički (a vjerojatno i ljudski) ego koji čini da se prezentiraju kao “mesije”, spasitelji svojih naroda. I jedan i drugi sebe predstavljaju kao one koji trebaju političke sustave svojih država spasiti od nečega, a da je malo kome jasno od čega ih zapravo spašavaju.

Milanović želi “vladu nacionalnog spasa” u situaciji kada Hrvatska izgleda, barem u onom temeljnom smislu, stabilno po svim mogućim parametrima - od socioloških do ekonomskih. Što, naravno, ne znači da bi mogla puno, puno bolje. Ali, je daleko od toga da mora biti “spašavana”.

Slično tome, Tusk tvrdi kako Poljska mora biti “spašena” od posljedica vladavine PiS-a, koje su međutim takve da svi makroekonomski, politički i sociološki indikatori ukazuju na to kako su Poljaci u zadnjih osam godina krenuli u smjeru toliko dobrom da su o njemu donedavno samo mogli sanjati.

Pa, kako je onda Tusk pobijedio, pitat ćete?

Tako što je cijelo vrijeme igrao na najniže emocije biračkog tijela, usmjeravajući svu negativnu energiju izazvanu prvo pandemijom, potom ratom u Ukrajini, potom inflacijom prema - PiS-u.

Baš tako kako sada Milanović igra na najniže emocije, stvarajući jeftinim političkim trikovima i sociotehničkim metodama negativnu političku energiju usmjerenu na svog političkog neprijatelja - HDZ.

I jedan i drugi koriste taj negativni naboj kako bi posegnuli za bespravnim koracima i ignoriranjem vladavine prava, opravdavajući to bezakonje svojom “mesijanskom” misijom.

Tusk je u četiri mjeseca vladavine bespravno preuzeo javne medije, na isti bespravni način očistio javno tužiteljstvo, kulturne institucije, javna poduzeća, a sada sprema udar na Ustavni sud i Poljsku narodnu banku.

Milanović je, kao što znamo, izveo manevar s upletanjem u parlamentarne izbore s predsjedničke funkcije čime je srušio ustavni okvir hrvatskog parlamentarnog sustava i uništio mehanizme trodiobe vlasti povezane s nadzorom političkog procesa.

Mogu to raditi jer, i to im je još jedna zajednička karakteristika, imaju potporu lijevo-liberalnog establishmenta. Iza Tuska stoji cijela elita i medijski stroj Treće republike (ne one hrvatske o kojoj Milanović priča, nego poljske, a o tom terminu u poljskom kontekstu više OVDJE). Potpora Milanoviću nešto je rafiniranija i, koliko vidim, ne sastoji se toliko u izravnom poguravanju, nego više u ignoriranju svih razarajućih posljedica njegovih postupaka.

Još jedna zajednička crta njihovih političkih karaktera jest da svoga protivnika ne žele demokratski poraziti, nego upravo uništiti. Mesijanska paranoja njihovih politika čini da onaj koji im stane na put mora biti pregažen, politički delegitimiran. I Tusk i Milanović izlaze izvan okvira definiranih demokratskim nadmetanjem, uzimajući stvar u svoje ruke, a njihov cilj nije pobjeda na izborima, nego pravna, da ne kažem fizička, eliminacija protivnika.

Nadalje, još jedna sličnost povezana je s njihovim realnim i potencijalnim političkim partnerima i koaliranju. Kao što je Tusk preuzeo vlast u Poljskoj zahvaljujući koaliranju s strankama s kojim ga ne povezuje ništa konkretno osim mržnje prema PiS-u, tako će Milanović eventualno učiniti isto stvarajući moguću koaliciju sa strankama poput Domovinskog pokreta, MOST-a i drugih s kojima dijeli samo - netrpeljivost prema HDZ-u. Nije nimalo slučajno da nekoliko oporbenih političara raznih profila u svojim istupima ukazuju na Tuska kao uzor i model koji treba nasljedovati u preuzimanju vlasti u Hrvatskoj - od Roberta Podolnjaka iz MOST-a do Ivane Kekin iz Možemo.

Tu dolazimo do još jedne sličnosti. Niti Tusk niti Milanović nemaju konkretnu viziju za budućnost svojih država. Njihov jedini politički modus operandi jest, dakle, uništavanje protivnika.

Proizlazi to iz još jedne sličnosti - oba su političari birokratskog tipa i jedino pravo umijeće koje imaju jest pozicioniranje u političkoj igri moći, makijevalistička dominacija nad drugima. I jedan i drugi su se pokazali nedoraslima kada su u pitanju stvarne političke vrline upravljanja državom i društvom i usmjeravanja ih u pravcu razvoja. Time se oni, jednostavno, ne bave. Kao što je Tusk već progutao svoje političke koalicijante i drži ih u šaci, nema sumnje da će tako uraditi i Milanović sa svakim tko uđe u koaliciju s njim. Proizlazi tu upravo iz već opisane naravi toga tipa koaliranja koje nije temeljeno na zajedničkom političkom konceptu, nego na eliminaciji protivnika i realizaciji interesa svojih inozemnih mentora (imaju ih i Tusk i Milanović). Kako već dobro znamo, revolucija neminovno jede svoju djecu.

Dobro, reći će netko - ali kako ta dvojica političara potpuno različitog backgrounda mogu biti svedeni pod isti zajednički, postkomunistički nazivnik?

Odgovor na to pitanje samo pokazuje kako su te postkomunističke strukture u različitim državama koristile različite strategije preživljavanja i uključivanja u demokratske poretke.

Kako sam već to objasnio u tekstu OVDJE, Donald Tusk je političar koji se u zadnjih dvadesetak godina etablirao kao glavni zaštitnik postkomunističkog establishmenta u Poljskoj.

Liberalna frakcija oporbenog pokreta kojoj je on pripadao, od samih je početaka polazila sa stajališta da je novu državu bolje stvarati s transformiranim komunistima, nego s “katoličkim nacionalistima”. To je načelo bilo vidljivo i u njegovoj političkoj praksi. Tako je i danas. Samo jedan primjer - javnim medijima u ovome trenutku vladaju kadrovi koji su novinarski formirani u komunističkim vremenima. Tusk i njegova Građanska platforma i onako imaju TVN, privatnu televiziju koja im odrađuje promidžbeni posao. TVP je prepustio postkomunistima.

Što se Milanovića tiče, mislim da ne treba posebice objašnjavati na koji je način on dijete postkomunizma. Dovoljno je samo podsjetiti kako je riječ o čovjeku koji je Hrvatsku skoro doveo do međunarodnih sankcija kako bi zaštitio dvojicu udbaša.

Simpatije koje on uživa kod dijela hrvatske desnice samo govore o već spomenutim makijevalističkim umijećima kojima raspolaže. Također govore i o stanju hrvatske konzervativne scene koja je dobrano kontaminirana obavještajnim utjecajima s Istoka. Ideja da je Milanović, politički i interesni nasljednik postomunističkog sustava, percipiran kao “antisistemski” političar, dobar je pokazatelj kako je društveni inženjering bio iznimno aktivan čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni nekoliko zadnjih godina.

I tu dolazimo do najvažnije, fundamentalne sličnosti između dva srednjoeuropska političara.

I jedan i drugi djeluju iz osjećaja ugroženosti. Ugroženi su njihovi interesi, kao i interesi njihovih političkih zaštitnika. Ugroza dolazi od onih političkih snaga koje remete postkomunistički ustroj i odnos snaga njime definiran.

U Poljskoj, te je snage ugrozio PiS (pri čemu je, treba napomenuti, za razliku od Tuska uvijek ostajao u okvirima ustavnosti i zakonitosti). U Hrvatskoj, situacija je nešto kompliciranija, ali i sam Milanović je rekao kako je “kap koja mu je prelila čašu” bilo imenovanje Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika. Očito je to imenovanje jedno od važnijih u zadnjih par desetljeća kada je u pitanju hrvatsko pravosuđe i odnos snaga u njemu.

Tusk i Milanović destabiliziraju političke i društvene poretke u svojim državama, u situaciji kada je stabilnost presudno potrebna, kako zbog prijetnje novih konflikata u cijeloj Europi, tako i zbog geopolitičkog preslagivanja koje upravo traje i u kojemu treba zauzeti ispravnu stranu.

To je najveća i najžalosnija sličnost među njima.