Kako sam i najavio u prethodnom blogu, evo razgovora s poljskim publicistom i ekonomskim novinarom Rafałom Wośem, jednim od sudionika poljsko-hrvatske konferencije 20.
Baš sam uživao čitati ovaj intervju. Promatrajući stanje u Poljskoj iz pomalo zavidne i razočarane perspektive, zanima me možemo li mi u Hrvatskoj uopće i u teoriji zamisliti (u praksi uopće nemamo sličnu političku snagu, čast pojedinačnim izuzecima) vođenje slične politike PiS-u a da nas to ne odvede u stratešku usamljenost i još veću izloženost srpskom i ruskom svetu? Hoću pitati, čak da i imamo političku opciju spremu za takav iskorak, je li sama Poljska dovoljno jaka da bismo mogli od nje očekivati savezništvo kakvo Plenković nastoji graditi s Francuskom i Njemačkom? Je li Poljska uopće raspoložena za tu vrstu politike ili je još prerano za takve strateške aranžmane?
Ispričavam se na zakašnjelom odgovoru. Poljska već dulje vrijeme traži saveznike unutar srednjeuropskog konteksta, i imam osjećaj da je već pomalo frustrirana svojim neuspjehom. Pitanje o strateškoj usamljenosti jako je dobro. Postavlja se, međutim, i pitanje nismo li već sada prilično izloženi srpskom i ruskom svijetu, i koliko nas naši "zaštitnici" na koje računamo doista štite? Smatram da je u ovome trenutku Njemačkoj, a samim time i Francuskoj, u našem dijelu Europe Srbija puno zanimljiviji pulen nego Hrvatska, prije svega zbog beogradskog linka na Rusiju, od kojega niti Berlin niti Pariz nisu odustali. Nismo u ovome trenutku uopće zaštićeni i naši mentori mogu okrenuti glavu od nas bez ikakvih problema. Savezništvo s Poljskom nosi određene rizike, jer je riječ o državi koja bije vrlo žestoke bitke i još nije na onoj političkoj i strateškoj razini na kojoj su Berlin i Pariz. Međutim, ono što bi u tom savezništvu sigurno imali su dvije stvari: lojalan partner i saveznik koji ne traži da odustanemo od vlastitog kulturološkog i duhovnog identiteta, kako to neki traže.
Baš sam uživao čitati ovaj intervju. Promatrajući stanje u Poljskoj iz pomalo zavidne i razočarane perspektive, zanima me možemo li mi u Hrvatskoj uopće i u teoriji zamisliti (u praksi uopće nemamo sličnu političku snagu, čast pojedinačnim izuzecima) vođenje slične politike PiS-u a da nas to ne odvede u stratešku usamljenost i još veću izloženost srpskom i ruskom svetu? Hoću pitati, čak da i imamo političku opciju spremu za takav iskorak, je li sama Poljska dovoljno jaka da bismo mogli od nje očekivati savezništvo kakvo Plenković nastoji graditi s Francuskom i Njemačkom? Je li Poljska uopće raspoložena za tu vrstu politike ili je još prerano za takve strateške aranžmane?
Ispričavam se na zakašnjelom odgovoru. Poljska već dulje vrijeme traži saveznike unutar srednjeuropskog konteksta, i imam osjećaj da je već pomalo frustrirana svojim neuspjehom. Pitanje o strateškoj usamljenosti jako je dobro. Postavlja se, međutim, i pitanje nismo li već sada prilično izloženi srpskom i ruskom svijetu, i koliko nas naši "zaštitnici" na koje računamo doista štite? Smatram da je u ovome trenutku Njemačkoj, a samim time i Francuskoj, u našem dijelu Europe Srbija puno zanimljiviji pulen nego Hrvatska, prije svega zbog beogradskog linka na Rusiju, od kojega niti Berlin niti Pariz nisu odustali. Nismo u ovome trenutku uopće zaštićeni i naši mentori mogu okrenuti glavu od nas bez ikakvih problema. Savezništvo s Poljskom nosi određene rizike, jer je riječ o državi koja bije vrlo žestoke bitke i još nije na onoj političkoj i strateškoj razini na kojoj su Berlin i Pariz. Međutim, ono što bi u tom savezništvu sigurno imali su dvije stvari: lojalan partner i saveznik koji ne traži da odustanemo od vlastitog kulturološkog i duhovnog identiteta, kako to neki traže.