Tko je napisao novu "Računajte na nas"? Thompson ili Kekin?
Prije desetak godina napisao sam tekst “Kako je Mile Kekin ispjevao Računajte na nas za XXI. stoljeće”.
Bila je to moja reakcija na Kekinov glazbeni pamfletić “Ja nisam vaš” u kojem je Kekin potvrdio svoju vjernost (post)komunističkom establishmentu, stvarajući pjesmicu u kojoj je jačao sve one podjele i mržnju koje taj establishment generira u Hrvatskoj zadnjih 30 godina, a sve u cilju utvrđivanja svoje pozicije moći.
Tada sam napisao i ove redove:
„Računajte na nas“ pjesma je iz 1978. koju je Balašević napravio kao neku vrstu zakašnjele pionirske prisege u stihovima komunističkom režimu. U njoj vojvođanski kantautor uvjerava „njih“ kako njega i njegovu generaciju „ne nosi pogrešan tok“ iako čak i „sviraju rok“. Jer u njima „protiče krv partizana“ i spremni su „za sto ofenziva“ koje ih čekaju.
I upravo se ova žalosna spremnost da se umjetnik i njegova vizija stave u službu jedne totalitarne i ideologizirane slike svijeta, spremnost da se sve one koji drugačije misle i osjećaju prokaže kao moguće „neprijatelje“, dakle spremnost koja dominira Balaševićevom pjesmom, čuje i u Kekinovoj minijaturi. Pri čemu se taj perfidno poetizirani jezik mržnje i isključivosti prodaje kao „angažirana glazba“ .
Čovjek sam u godinama i jednostavno mi nije mogla promaknuti nevjerojatna estetska i idejna srodnost Balaševićevih i Kekinovih pamfletića. Uostalom, i Mile i njegova supruga Ivana u nekoliko su navrata potvrdili svoju zahvalnost Balaševiću, čovjeku koji je bio titoist do smrti i koji za mene i dalje ostaje odbojan lik, simbol onoga mentaliteta koji nas je doveo do pokolja početkom 1990-ih, kako je to svojedobno primijetio bosanskohercegovački glumac Davor Janjić.
Prilično me iznenadilo kada sam pročitao nakaradnu idejnu parafrazu svoje teze u tekstu Jurice Pavičića.
Riječ je o tekstu koji je Pavičić dan nakon važnog koncerta Marka Perkovića sklepao na brzinu kako bi se olakšao po Thompsonu i svima nama. Ta brzina vidi se i u nedostatku autocenzure, pa je ovaj put svojoj pogrdi dao oduška i napisao kako je sretan što na Cetini te subote na dan koncerta nije bilo “ustašoida” (čitaj: normalnih ljudi koji ne glasaju poput Pavičića).
Brzina se vidi i u tom apsurdnom parafraziranju moje teze, koje glasi ovako:
“Perkoviću je uspjelo nešto što je zapravo vrhunska smicalica. Jer kroz njega progovara vladajuća ideologija, a on je uspijeva prodati kao nešto buntovničko i kontrasistemsko. U tom smislu Perkovićeve su pjesme nešto poput ustaške verzije Balaševićeve "Računajte na nas". On se zaklinje precima, utemeljiteljima domovine i sad već desetljetno vladajućoj ideologiji…”
Nevažno je sada je li Pavičić čitao moj tekst ili ne i je li njegovo parafraziranje svjesno ili ne. Ono što je zanimljivo jest njegov intelektualni očaj kojim pokušava razviti svoje besmislene teze.
U toj njegovoj očajničkoj konstrukciji, Thompson i ljudi poput njega trebali bi biti, eto, nasljednici titoista Balaševića. Sa svoje, valjda, nisam siguran, liberalne pozicije on tvrdi kako su titoistički totalitarizam i hrvatsko domoljublje jedno te isto. Publicistički atraktivna teza koja ima mali nedostatak da je beskrajno glupa i nema apsolutno nikakve veze sa stvarnošću koju živimo ne samo zadnjih 35 godina.
Pavičića izbezumljuje, pa zato piše ovako očajnički ishitreno, činjenica koje je i on svjestan. U današnjoj Hrvatskoj Thompson je na strani pobune slobode i ravnopravnosti, a on i Kekin su na strani režimskih prdonja koje su pisali i slušali pjesme poput “Računajte na nas”. Nije to nikakva “vrhunska smicalica” nego istina.
Splićanin izmišlja fantazme o “vladajućoj ideologiji”, dok su istinske poluge kulturne i medijske moći, pa time i političke, još tamo od smrti Franje Tuđmana držali ljudi poput njega. Kao pravom “liberalu”, Pavičiću smeta što domoljublje i autentično katoličanstvo još uopće postoje u Hrvatskoj. On bi htio da je cijela Hrvatska kao to kupalište na Cetini toga čarobnog subotnjeg popodneva. Bez onih koji misle drugačije nego on. Sorry, Jure, neće ići.
U svojoj kolumni na portalu Misao.hr opisao sam Marka Perkovića kao “posljednjeg hrvatskog pankera”. Razvio sam tu tezu polazeći od definicije panka koju je ponudio Dennes Dale Boon, prerano poginuli gitarist Minutemen, američkog punk-rock benda iz San Pedra.
“Punk je ono što želiš da bude”, govorio je gitarist iz grada s brojnom hrvatskom dijasporom.
Najvažnije u panku nije glazbeni stil, estetika, pa niti svjetonazor. Ono što je najvažnije jest autentičnost i neovisnost od konstelacija političke i kulturne moći. Snaga da posjeduješ slobodu da ono što radiš bude ono - što želiš da bude.
U tom smislu, Thompson je panker, a Pavičić, Kekin i njima slični su “državni ljubimci”, ljudi o kojima su u bivšoj državi pjevali Pankrti, misleći pri tome i na Balaševića.