Zašto sam ovdje...

I što možete od mene očekivati

Ja sam Goran Andrijanić, novinar s, kako se to već kaže, dugogodišnjim iskustvom (Obzor, Fokus, Jutarnji list, Bitno.net itd).

Spletom čudnih, a pomalo i čudesnih, okolnosti našao sam se prije tri godine u Poljskoj, domovini moje supruge Barbare. Ja, Basia i moja dvojezična djeca Antonina, Jan Josip i Ruža Hanna trenutačno živimo u prigradskom naselju Koczargi Stare, na rubu Varšave (priznajem, osjećam se pomalo kao lik iz Springsteenove pjesme Darkness on The Edge of Town). Pišem za medijsku kuću Fratria, mali, ali dinamični novinarski kolektiv konzervativno-domoljubne orijentacije, zbog čega sam jako sretan.

Zašto pokrećem svoju stranicu na Substacku?

Zato što sam duboko uvjeren kako se u Poljskoj trenutačno događaju zanimljive i važne stvari, o kojima hrvatska javnost zna samo površno, ili ne zna ništa. Pod zanimljivim/važnim stvarima mislim, prije svega, na sada već osmogodišnju vladavinu stranke Pravo i pravda  (PiS- Prawo i sprawiedliwość), političke formacije koja je jedinstvena pojava u kontekstu Srednje Europe. Ta je formacija u svojoj domovini pokrenula društvene procese demokratske i etičke korekcije nekoliko negativnih posljedica postkomunističke političke i ekonomske tranzicije. Negativnih posljedica koje se, u manje ili više istom obliku, i danas osjećaju u Hrvatskoj i drugim srednjoeuropskim državama s komunističkom prošlošću.

Na tu situaciju dodana je i ona s ratom u Ukrajini koji je potpuno promijenio sigurnosni i geopolitički kontekst u Europi. U tom novom rasporedu, Poljska je trenutačno na putu da postane nova europska vojna i politička snaga, i to takva koja će promijeniti pravila igre. O novoj ulozi Poljske već je napisano nekoliko izvrsnih analiza u zapadnim medijima, čak i onima nesklonim poljskom domoljublju koje PiS prezentira.  

O svemu ovome, ponavljam, hrvatska javnost zna malo ili ništa.

Istina, razlog tome donekle može biti i stanovita nezainteresiranost Hrvata za događanja na, kako ju je Kolinda Grabar Kitarović nazvala, „uspravnici“.

Tvrdim međutim da ta nezainteresiranost nije dubinska, raširena i „organska“ nego tek posljedica politike medijskog mainstreama u Hrvatskoj koji Poljsku, ne razumije i, još gore, ne želi je razumijeti.

Tvrdim također kako u toj medijskoj politici postoji i čimbenik sasvim svjesnoga i promišljenog ignoriranja poljske stvarnosti, iza kojega stoje politički i ideološki razlozi. Nakon što sam se nekoliko puta osobno uvjerio u postojanje takve politike, udarajući glavom u zidove, odlučio sam naći kanal pisanja izvan njezinog ideološkog i logističkog dosega. Zato sam ovdje.

Što možete očekivati od mene?

Ako me fizičko i mentalno zdravlje posluži, najmanje tri do četiri teksta mjesečno. Od vijesti, preko analiza i komentara, do razgovora sa zanimljivim osobama. Fokus će biti na političkim, kulturnim i vjerskim temama. Da se razumijemo, nemam nakanu baviti se „stranačkom propagandom“. Fenomen PiS-a puno je širi od uskih stranačkih okvira. On uključuje čitavu široku društvenu i intelektualnu grupaciju, u kojojk ima mjesta i za lijeve intelektualce. Neki od njih su to mjesto i zauzeli. I o tome ću pisati.

S vremena na vrijeme, napisat ću i onako nešto „za svoju dušu“ – recimo, o nekom važnom poljskom bendu, jelu ili pivu kojega volim ili dobroj knjizi koja (još) nije prevedena kod nas.

Naziv moje stranice ne trebam dodatno objašnjavati. Pjesma Azre, čiji sam naslov posudio, značila mi je puno i prije nego sam imao ikakve veze s Poljskom. Smatram je emanacijom svega onoga doista dobroga što nam je Johnny dao u za Hrvatsku teškim godinama.

Sjećam se kako je Zoran Predin svojedobno Johnnyja, još tamo u 1980-ima, kritizirao zbog nje. Pjevač Lačnog Franza je Štuliću, otprilike, prigovarao šta on ima „liti suze“ nad poljskim radnicima.

Netko je, eto, lio suze nad idealima slobode i solidarnosti koji su tada mijenjali Europu zauvijek. A netko drugi je lio suze mamurluka u sivim jutrima slovenske provincije. Svatko zna svoje. I o tome ću pisati.

Do čitanja.

P. S.

Trebao bih nešto napisati i o mogućoj financijskoj potpori koju će mi čitatelji eventualno davati. Nemam još razrađeni stav o tome, jer moram prije svega vidjeti koliko ću moći biti angažiran da bih uopće imao prava zahtijevati nešto. Ono što već sada znam, međutim, jest da nisam u situaciji da mogu pisati potpuno besplatno. Ali, sve to u Božje ruke.