Hrvatska nema prirodnijeg saveznika nego što bi to mogla biti Poljska

Moj prilog raspravi između Mate Mijića i Matije Štahana

Foto: Fratria

Sada mi je jako drago što je onaj Tucker Carlson došao u Mađarsku. Da nije, ne bi nazočili jednoj od važnijih i zanimljivijih rasprava na hrvatskoj konzervativnoj sceni dugo unatrag.

Već sam pisao o tome kako je Mate Mijić objavio komentar u kojemu je kritizirao Tuckera Carlsona i njegove alt-right sljedbenike u Hrvatskoj, koji su predlagali da bi ga se trebalo pozvati u Hrvatsku.

Ja sam u tome svome osvrtu bio fokusiran na opravdanost Mijićeve kritike Carlsona i političkog senzibiliteta koji taj novinar predstavlja. Osvrt je zapravo bio uvod u prijevod moga razgovora s poznatim američkim konzervativnim intelektualcom Rodom Dreherem (možete ga pročitati OVDJE), koji sam imao u studenom prošle godine ovdje u Varšavi. Preveo sam ga, jer smatram da taj razgovor dobro oslikava način razmišljanja američke desnice (uglavnom alt-right i nove desnice, ali shvaćeno u širem smislu tih termina) o Ukrajini i ruskom imperijalizmu.

Na neke druge aspekte Mijićeva komentara, međutim, fokusirao se Matija Štahan. I time započeo raspravu koju, ponavljam, smatram jednom od važnijih na hrvatskoj desnici u posljednje vrijeme, a objasnit ću i zašto. Nakon objave Štahanova teksta na Bitno.net, rasprava je nastavljena na Facebooku.

Neću ulaziti u sve detalje rasprave, jer nemam namjeru uključivati se polemički u nju. Prepuštam čitateljima da je sami pažljivo pročitaju i promisle o iznesenim tezama. Ja bih želio, pak, naglasiti one točke u kojima se Mijić i Štahan, po meni, slažu i gdje stvaraju jednu dodanu vrijednost na hrvatskoj konzervativnoj sceni.

Prije svega, i jedan i drugi jasno vide potrebu osvješćivanja pozicije Hrvatske u novom geopolitičkom kontekstu koji nam se upravo slaže pred očima nakon ruske agresije na Ukrajinu. Svijest o tome smatram potpuno osvježavajućom novinom u Hrvatskoj, gdje je intelektualna konzervativna scena već godinama uljuljkana u letargiju stvorenu, po meni, svjesnom strategijom postkomunističkog establishmenta. Ta letargija čini da se hrvatski konzervativci suverenističkog tona bave marginalnim stvarima dok im one fundamentalne promiču pred očima. Po meni, to je bilo vidljivo u vrijeme pandemije kada su se ozbiljne stranke bavile neozbiljnim stvarima, a istodobno smo euro uveli bez ikakve rasprave i svijesti o tome što on doista donosi. I Mijić i Štahan ističu kako je vrijeme da se bavimo autentičnim hrvatskim problemima i takav stav je ohrabrujući, nakon dugoga razdoblja u kojemu mi se činilo da su naši konzervativci izgubili identitet i da im je važnije bilo što, recimo, o ruskoj agresiji govore američki alt-right intelektualci nego što o istoj govore hrvatski.

Druga stvar u kojoj se, po meni, obojica slažu jest da Hrvatska nema što tražiti u “istočnom” geopolitičkom i kulturnom kontekstu, i da je naša prirodna pozicija Zapad, što izvire iz hrvatske suverenističke tradicije par stoljeća unatrag. Ovo je također važno, jer u zadnje dvije godine imamo velika lutanja po tom pitanju, što se najbolje ogleda u mandatu Zorana Milanovića i njegovim dernecima s Miloradom Dodikom, ali i Viktorom Orbanom. Ne znam što stoji iza predsjednikovog guranja Hrvatske na istok, vjerojatno neki konkretan materijalan interes, ali riječ je o opasnoj pojavi čije štetnost na desnici biva ignorirana, da ne kažem podržavana.

Tu imam jedan problem s Štahanovom argumentacijom. On tvrdi u jednom trenutku da je i Rusija, takva kakva jest, dio kršćanske civilizacije. Meni je bliža teza Feliksa Konecznog, koji Rusiju svrstava u kontekst turanske civilizacije, kojoj je politički izraz istočnjački despotizam, koji je potpuno instrumentalizirao elemente pravoslavne civilizacije koji su u ruskoj kulturi nazočna. O tome je puno pisao i nedavno preminuli francuski povjesničar Alain Besancon. Po meni, to je sukus drame onoga što zovemo ruskom kulturom, ta civilizacijska rascijepljenost, a mislim da ta drama nije, nažalost strana niti Srbima.

U svakom slučaju, obojici je sasvim jasno da se u Ukrajini trenutačno odlučuje sudbina i budući izgled Europe, i da Hrvatska ne može biti neutralna u tome.

Nadalje, obojica se slažu kako je zapadni kulturni imperijalizam u obličju wokea i gendera opasna pojava koja prijeti uništiti hrvatski nacionalni i kulturni identitet jednako razorno kao i prijetnja s istoka. Ta teza je potpuno istinita.

Ja bih samo naglasio da u ovome trenutku koji živimo nije potreban nikakav imperativ simetrizma. To je ono što mi je degutantno kod američke nove desnice - njihova spremnost da narode Srednje Europe uvjeravaju da su drag-queen trenutačno veća prijetnja za njih nego ruski tenkovi. Ta ideja je netočna i potpuno u suprotnosti s katoličkim poimanjem racionalnog ponašanja.

I na kraju, dolazimo do njihovog najvažnijeg slaganja. A to je da je idealan izraz one politike koju obojica zagovaraju, uz manja odstupanja, te, dakle, politike jednake svjesnosti dvije opasnosti koje prijete ne samo hrvatskom, nego srednjoeuropskom identitetu, u ovom trenutku - Poljska.

Poljska kao država koja ima jednaku ekvidistancu od “progresivističkog” i “istočnjačkog” totalitarizma, i kao društvo koje u svakom trenutku osuđuje gender ideološko nasilje nad djecom, ali nije spremno uzimati ruske novce da bi se borili protiv njega. Kao što bi i Hrvatska trebala.

Poljska kao nacionalni identitet koji ne mora nikome dokazivati da je europski, jer mu je taj kuturni kod duboko usađen u DNA, uglavnom preko Rima i katoličanstva koje je njegov fundament. Kao i Hrvatskoj.

I naposljetku, Poljska kao ona koja je, baš poput Hrvatske, skupo platila cijenu svoje slobode, tu slobodu “voli i razumije” (kako pjeva jedna rock pjesma ovdje) i ne može je se odreći.

Ako postoji razlog, zašto sam pokrenuo ovaj blog, onda je to da osvijestim ljudima u Hrvatskoj važnost svega onoga što se događa u Poljskoj. Konzervativne snage ovdje, ne samo stranka PiS, ali i druge snage, vode trenutačno borbu ne samo za sebe nego i za druge narode Srednje Europe čijem je identitu prodaja slobode strana.

Primjerice, sukob Varšave s Bruxellesom…Ako tu Poljska izgubi, jedna važna, u ovom trenutku najvažnija prepreka federalizaciji Europske Unije, bit će uklonjena. Raspored snaga u kojima će nacionalni suverenitet biti u cijelosti prebačen na razinu bruxelleskih birokrata, odnosno predan prije svega Njemačkoj, jest situacija koja će biti katastrofalna za Hrvate, to nam je valjda svima jasno? Takav politički monstrum ličit će na nešto što Ivica Šola i Jarosław Kaczyński, svatko iz svojega kuta, opisuju kao Četvrti Reich.

Zbog svega navedneog: Poljska je, u ovome trenutku prirodni saveznik Hrvatske.

Ne samo zbog već spomenutog bliskog nam srednjoeuropskog katoličkog identiteta i distanciranosti od svih totalitarizama. Nego i zbog činjenice da je riječ o državi koja doživljava gospodarski rast i projicira ulazak u razvijenije države EU, kao i zbog one da trenutačno gradi najveću kopnenu vojsku u Europi. Rat u Ukrajini pokazao je jedno: glavna strateška točka sustava europske sigurnosti prebačena je sa zapada na istok, a Varšava je preuzela ulogu koju je dosad imao Berlin, i postala, zajedno s Baltičkim i skandinavskim državama, glavni saveznik Washingtona u definiranju novog sigurnosnog konteksta Europe.

Ponavljam: nema države u EU koja bi u ovom trenutku bila prirodniji saveznik Hrvatskoj nego je to Poljska.

Jesu li konzervativne političke snage u Hrvatskoj trenutačno toga svjesne?

Naravno, u ove snage ne svrstavam HDZ, koji je u zadnjih nekoliko godina jasno pokazao da ga suradnja s poljskom vladom ne zanima, koji je u Inicijativu Triju Mora ušao s figom u džepu i tamo je još i dalje s njom, koji (čak i njegovo konzervativno krilo) ne razumije što se u Poljskoj događa jer ovdašnja zbivanja gledaju kroz vizuru Europskih pučana.

Bio sam ovaj tjedan na Ekonomskom forumu u poljskom gradu Karpaczu, vjerojatno najvećem i najvažnijem takvom susretu političara, ekonomista i ljudi medija u Srednjoj Europi. Moderirao sam jednu raspravu i bio sam jedini Hrvat na Forumu. To je tako žalosno, da Zagreb ne vidi nikakav interes u tome da se naši ljudi pojave tamo, ali to je realnost.

HDZ ne vidi Hrvatsku izvan područja francusko-njemačkog utjecaja. U smislu ove dvije opasnosti za koje se svi slažemo da nam prijete - to je najgori geostrateški okvir. Kao prvo, te dvije države su jaki promicatelj “progresivne” ideologije. Kao drugo, a to se čini mi se u Hrvatskoj ne shvaća, one nikada nisu odustale od dogovaranja s Rusijom, pa niti sada. U tom smislu, Berlinu je u našem dijelu Europe od Hrvatske puno zanimljivija Srbija, koja jest neka vrsta linka prema Moskvi i takvom će ostati. Zato će Nijemci učiniti sve da unatoč korumpiranom režimu Aleksandra Vučića (koji je ipak i prije svega čovjek Berlina) Srbiju uguraju u EU. U konstelacijama ovisnosti od Berlina, Hrvatska može samo izgubiti.

Ostaje nam dakle, konzervativna oporba, koja, čini mi se, o strateškim stvarima ne razmišlja previše ili razmišlja ograničeno, a jedan dobar njezin dio je pod ruskim utjecajem.

Situacija dakle, prilično deprimirajuća.

Ono što ohrabruje, međutim, jest da se u Hrvatskoj počinje polako, ali sigurno formirati intelektualni krug s vizijom koja prevladava trenutna ograničenja našeg stranačkog života. Konkretan politički projekt uvijek započinje intelektualnom vizijama, koje ovakve rasprave poput one između Mijića i Štahana stimuliraju.

P. S.

Informacija koja će biti odličan dodatak svemu ovome: u srijedu, 20. rujna 2023., na Hrvatskom katoličkom sveučilištu bit će organiziran niz panela na razne teme na kojima će sudjelovati poljski i hrvatski političari, analitičari, novinari. Među hrvatskim panelistima bit će i Štahan i Mijić i još niz važnih imena. S poljske strane bit će niz također zanimljivih imena. Ja ću moderirati jedan od panela. Dat ću kasnije još informacija. Dođite, bit će zanimljivo.