RAZGOVOR Rafał Woś: Poljska ljevica trebala bi surađivati s PiS-om i graditi pravednije društvo

Rafał Woś Foto: Fratria

Kako sam i najavio u prethodnom blogu, evo razgovora s poljskim publicistom i ekonomskim novinarom Rafałom Wośem, jednim od sudionika poljsko-hrvatske konferencije 20. rujna u Zagrebu.

Wośa smatram jednim od najzanimljivijih i najoriginalnijih poljskih publicista. U ekonomskom smislu, on je ljevičar koji zagovara pravedne poreze i državu blagostanja, žestoki kritičar liberalnih reformi Balcerowicza s početka 1990-ih koje su, tvrde mnogi, nanijele velike štete poljskom gospodarstvu. U političkom smislu, on je centar, ili kako to u Poljskoj zovu “simetrist”, intelektualac koji smatra kako i na jednom i na drugom polu političkih podjela postoje ljudi s kojima vrijedi razgovarati i surađivati.

Njegova pozicija je u jednom trenutku žestoke antipisovske histerije u lijevo-liberalnim medijima postala nemoguća. Nakon što je 2018. napisao tekst u kojemu je preložio ljevici suradnju sa socijalnim mjerama PiS-a, izgubio je posao u lijevom tjedniku Polityka (najčitaniji tjednik u Poljskoj, s tradicijom iz komunističkih vremena). Potom je dobio posao u liberalno-katoličkom tjedniku Tygodnik Powszechni, ali je i od tamo izbačen jer nije dovoljno kritizirao PiS.

Čovjek koji je sve tamo do 2018. bio jedan od najuglednijih novinara svoje generacije u lijevo-liberalnom mainstreamu (dobitnik je više nagrada), odjednom je postao persona non grata.

Danas je angažiran na portalu Salon 24 i piše za još nekoliko medija. Piše o ekonomiji, politici, kulturi i Njemačkoj (bio je stipendist nekoliko njemačkih zaklada). Napisao je nekoliko izvrsnih knjiga, uglavnom o krizi lijeve politike i njezinom preuzimanju od strane liberala.

Malo me njegova pozicija podsjeća na onu Georgea Orwella, ljevičara koji je mrzio partijske dogme i udarao svojim perom na sve strane.

Woś je zaljubljenik u Hrvatsku, koju redovito posjećuje s obitelji.

- Prije pet godina napisali ste tekst u kojemu ste sugerirali poljskoj ljevici da treba surađivati sa strankom Pravo i pravda (PiS). Objavili ste tekst na liberalnom portalu Gazeta.pl. Kakva je bila nakana toga teksta i reakcije na njega?

Napisao sam taj tekst jer nisam mogao razumijeti zašto se poljska ljevica - koja je već godinama u potrazi za izgubljenim identitetom - tako lako prilagođava liberalnom narativu o PiS-u kao opasnosti za Poljsku.

To zašto liberali ne vole PiS, potpuno mi je jasno. PiS je oduvijek za njih bio izazov u borbi za političku vlast i narušavao im je monopol u formiranju javnoga mnijenja. Njihova je reakcija uvijek bila sotoniziranje PiS-a. Pretvaranja ih u “fašiste”, “neprijatelje demokracije” i “nazadanjake”.

Ono što mi nije jasno jest zašto ljevica vjeruje u te bajke. Pa sami su tvrdili kako nakon godina pristajanja na diktat liberalnog mainstreama, žele neovisnost i političku zrelost. Ljevica je ta koja je ponavljala kako ima vlastite poglede na ekonomiju i društvo. Kako se želi distancirati od neolbiralizma, društvenih nejednakosti i izrabljivanja radnika.

Sve je to u teoriji izgledalo savršeno. Međutim, kada je 2015. pobijedio PiS i kada je sam započeo svoju politiku napuštanja neoliberalizma, društvene nejednakosti i izrabljivanja radnika - ljevica se pretvarala da se to ne događa. A kada bi je pritisnuli uz zid, onda bi prevrtala očima i govorila kako s PiS-om nije dopušteno surađivati.

Tada sam pisao tekstove u kojima sam svjesno provocirao pitanjem “zašto”? Zašto bi ljevica tako odlučno i unaprijed isključivala mogućnost suradnje s PiS-om? Pa i jedni i drugi idu u vrlo sličnom smjeru, u smjeru neke vrste demokratskog socijalizma. Zašto ne bi surađivali? Ili se barem teoretski otvorili prema mogućnosti takve suradnje?

Reakcija na moj tekst bila je iznenađujuće oštra. Liberalne redakcije proglasile su me izdajnikom i izgubio sam na neko vrijeme posao. Ljevica je također reagirala s prezirom na moj tekst. Uslijedilo je brisanje mog publicističkog glasa iz liberalnih mainstream medija. Moji tekstovi bili su pomno analizirani kako bi se u njima našli novi nepodobni sadržaji. Urednici publicističkih programa na liberalnim radijskim i televizijskim postajama naglo su izgubili moj broj telefona, iako sam nekada bio njihov redoviti gost. Ono što je bilo najiritantnije i najžalosnije u svemu tome jest da su taj cancel radili oni isti ljudi koji su svakodnevno mahali zastavama “inkluzivnosti”, “tolerancije” i “otvorenosti na drugoga”. Nekako se dogodilo da moja, drugačija, stajališta nisu bili prihvatljiva za “branitelje tolerancije”.

Danas mislim da sam, jednostavno, udario u osjetljivo mjesto. Liberalni mainstream boji se kao vrag tamjana situacije u kojoj nema monopol na opisivanje stvarnosti. Jedini način borbe protiv populizma (zapravo onih koji misle drugačije) koji oni mogu izmisliti jest prikazivati ih kao smrtnu opasnost po demokraciju. Dovoditi u pitanje tu dogmu jest zabranjeno, a onaj tko to napravi bit će kažnjen. I to se dogodilo meni. Dobra vijest jest da sam preživio. I da sam jako dobro.

- Napisali ste knjigu pod naslovom “Ljevicu nam milostivo vrati Gospodine”, što je parafraza domoljubnog stiha iz XIX. stoljeća koji glasi “Domovinu nam milostivo vrati Gospodine”. Kakva je to ljevica koju se zaziva domoljubnim stihovima?

Već odavna smatram da se ljevica mora vratiti svojim kršćanskim korijenima. Sa svojim temeljnim zahtjevima za slobodom, ravnopravnošću i bratstvom jest, jasno je, jako bliska biti poruke Isusa Krista. Naravno, putevi ljevice i kršćanstva razišli su se tijekom XIX. i XX. stoljeća. To se dogodilo zbog različitog pristupa temeljima društvenog ustroja.

Ljevica ga je htjela uništiti i izgraditi na novo. Kršćanstvo je pak željelo obnavljati ga i konzervirati. Iz toga konflikta nastao je fenomen koji bih nazvao “obostrana kulturološka netrpeljivost”. Događalo se da ta netrpeljivost prelazi u destrukciju i eliminaciju protivnika koji je bio doživljen kao opasnost za zajednicu. Na ljevici imamo jaku antireligijsku tradiciju. A među kršćanima nevoljkost prema ljevici.

Međutim, zaboravljamo pri tome jedno. Nismo u XIX., a ni XX. stoljeću, nego u XXI. U vremenima u kojemu su se najoštrije suprotnosti među ljevicom i kršćanstvom premjestili na drugo mjesto. Danas više nema, kao u XIX. stoljeću, saveza trona i oltara građenog na represiji i potčinjenosti običnih ljudi. Upravo suprotno. Suvremeni tron, odnosno vlast kapitala, profita, tržišta i velikih korporacija, to je snaga kojoj su suprotstavljeni i ljevica i kršćanstvo koji stoje na strani čovjeka. Tako bi zapravo trebalo biti. Ljevica koja to ne razumije osuđuje sebe na marginalizaciju. Pristaje dobrovoljno na to da bude samo i isključivo dodatak liberalima. Specijalizirana postrojba čuvara neoliberalnog kapitalizma koju se šalje kako bi vodile nove i nove ratove s homofobijom, transfobijom, cisfobijom, ksenofobijom i Bog zna s čime još sve ne. Takvi ratovi trebaju odvraćati pažnju od one prave borbe, a to je ona za pravednije društvo. Takvo u kojemu je ekonomija radi čovjeka, a ne čovjek radi ekonomije. To je rat koji ljevica danas ne vodi. Na marginama je toga rata, i to svojom odlukom. Taj rat vode populisti. A ljevica okreće glavu s prezirom.

Mi Poljaci imamo jedan vic o čovjeku koji je stajao na krovu svoga doma za vrijeme velike poplave. Bio je vjernik i počeo se moliti. “Bože spasi me"!” Odjednom je ugledao čamac koji ide prema njemu i ljude koji ga pozivaju da uđe.

“Hvala dečki, ali mene će Bog spasiti”.

Voda je sve viša, dolazi novi čamac, pozivaju ga, on opet:

“Hvala vam, ali mene će Bog spasiti”.

Sve viša voda, ponovo dolazi čamac i ljudi vrište na našeg junaka neka uđe u njega.

Ovaj već tone, ali glava je još iznad površine:

“Hvala dečki, ali mene će…”, i potone.

Ide na nebo i tamo ljutito pita Boga zašto ga nije spasio. Bog mu odgovara: A ti si taj kreten po kojega sam poslao tri čamca, a niti u jedan nije ušao.

To je naša ljevica. Mogla bi zajedno s PiS-em mijenjati Poljsku u državu demokratskog socijalizma. Ali, ona radije tone…

-  Kako bi objasnili nekome neupućenom što je zapravo taj PiS? Je li to doista “autoritarna” i “zatucana” stranka kako tvrde zapadni mediji?

PiS je stranka u kojoj su prepletena dva politička elementa. Prvi je lijevi populizam sa snažnom socijalističkom tendencijom i naglaskom na ekonomsku ravnopravnost, rast plaća i građenje institucija države dobrobiti. Drugi je element odbacivanje liberalne woke kulture dominantne na zapadu. Na dodatak, to odbacivanje nije niti tiho niti diskretno nego - kako bi to Anglosasi rekli, “unapologetic” - ponosno i ukorijenjeno u konzervativnoj i antiautoritarnoj tradiciji poljskog katoličanstva.

Naravno, takav je politički miks za europski liberalni establishment i tamošnju vladajuću neoburžoasku klasu neprihvatljiv. Zato prikazuju PiS u svojim medijima kao autoritarnu, zaostalu i opasnu stranku. Tu je, naravno, i ekonomski problem.

- U kom smislu?

Poljska pod vladavinom PiS-a ne želi više biti onaj siromašni rođak koji će biti tiho i nema mišljenje o pitanjima presudnim za Europu - od energetske sigurnosti do klimatske politike. Naravno, poljska stajališta često su u raskoraku s interesima razvijenih zapadnih država, naviknutih na iskorištavanje poljskih zaliha jeftine radne snage i političkih struktura koje ovise o zapadnim centrima moći.

Poljska, kao i druge postkomunističke, polukolonijalne države ima problem s tzv. kompardorskim elitama (compardor, riječ španjolskih korijena koja označava predstavnika neke inozemne trgovačke sile, op. a.). Veliki dio poljskog establishmenta i simboličnih elita u slčaju konflikta između Poljske i zapada, uvijek će stati na stranu drugoga. Za takve uvijek će biti kriva Poljska, EU će po definicij biti u pravu i ta koja se ponaša razumno. Te kompardorske elite potvrđuju Zapadu kako je njihova lažna slika PiS-a kao barbara, nazadnjaka i homofoba opravdana. Drugačiji glasovi se teško probijaju. I tako se to vrti u krug godinama.

- Nedavno ste na britanskom portalu Spiked objavili tekst u kojemu ste napisali da je konflikt između Njemačke i Poljske “borba za dušu EU”. Možete to pojasniti?

Već dulje vrijeme imamo posla s evidentnom krizom njemačkog vodstva u EU. Ona je očita od momenta agresije Ukrajinu. Tada je propao njemački koncept energetske politike, ali i sigurnosti koji je promovirao Berlin i koji je dominirao u Europi već 15 godina. To je koncept otvorenosti prema dostavi jeftinog ruskog plina, koji bi se distribuirao preko Njemačke. Taj je koncept osiguravao Njemačkoj jeftine energente i istodobno omogućio forsiranje još jednog njemačkog koncepta - energetske transformacije na obnovljive izvore, koji se nameće i drugima.

Naravno, taj se koncept pokazao jako opasnim za druge države Unije. Doveo nas je do energetske ovisnosti o Rusiji, a zamalo i do realizacije svih ruskih planova na Istoku. To drugo se nije dogodilo i tako je pukao taj temelj njemačke politike i pokazalo se da je car gol.

Kritika njemačkog vodstva postojala je i ranije, samo je bila skrivena. Sada je ta kritika sve glasnija, i uglavnom dolazi iz srednjoistočne Europe, gdje je lider Poljska.

- U tome tekstu pišete i o tome kako je “sotonizacija” PiS-a krenula iz njemačkih mainstream medija.

Njemački mediji su najmoćniji na kontinentu, sviđalo nam se to ili ne. Nije slučajno da je nakon dužničke krize u EU nastala medijska slika lijenih Grka ili Talijana koji žive iznad svojih mogućnosti. To nije imalo veze sa stvarnošću, ali taj je narativ dominirao u europskim medijima, a stvorili su ga Nijemci.

Činjenica da se u Varšavi pojavila vlada koja umije reći ne Berlinu izazvala je bijes u Njemačkoj. Situacija je sve oštrija nakon zadnjih eruoparlamentarnih izbora, kada su Nijemci povećali svoju nazočnost u europskim institucijama i započeli realizirati određenu imperijalističku politiku, pod zastavom EU.

Zadnje dvije godine vidimo kako Berlin i Bruxelles stalno očekuju da se Poljska opameti, promijeni vladu i vrati se do stare politike poslušnosti. Cijela priča sa uskraćivanjem Poljskoj novca iz fonda obnove ima upravo tu svrhu (Poljska još nije dobila novac iz fondova za obnovu, a razlog tome su, kako to Bruxelles definira, neuspunjeni kriteriji “vladavine prava”, op. a.). Novci iz fonda trebali su biti prije svega sredstvo obnove europske ekonomije nakon COVID-a. Ali, Nijemci su od toga novca napravili sredstvo pritiska i po metodi mrkve i batine udaraju na Poljsku.

Plan je bio: ili će PiS popustiti i uzeti novce, ili će ostati pri svome i slušati jadikovanje oporbe kako nam Zapad opet bježi pred nosom. Za Nijemce to je bila win-win situacija. Ali, njemački je plan propao, prije svega zbog rata u Ukrajini i energetske krize koja povoduje stagnaciju zapada. Njemačko gospodarstvo je u recesiji. S druge strane, Poljska čak i bez toga novca iz Unije - izgleda bolje. Možda nije super, ali je bolje nego na Zapadu.

- Idući mjesec u Poljskoj su izbori. Što ako PiS pobijedi opet?

Ako nakon tih izbora nastupi promjena vlade, što će naravno odgovarati Nijemcima, slušat ćemo o “velikom trijumfu Europe i demokracije”. Međutim, ako PiS ostane na vlasti, to će po meni biti prijelom u njemačko-poljskim odnosima. Europa će morati popustiti PiS-u. Uskoro su i europarlamentarni izbori i uopće nije sigurno da će velika kolaicija socijaldemokrata i pučanja imati opet većinu. Tu se može dogoditi puno zanimljivog. Upornost PiS može se isplatiti i otvorit će se rasprava o reformi Unije i zaustavljanju federalizacije. A to Europa treba kao suha zemlja vode.